kritici ne zamjeram čak i kada se zbog oštrine za neko vrijeme rastavlja sa stvarnošću - W. Churchill
OK, čini se da Haneke i Mungiu nisu razočarali. Ipak, najviše se radujem Reygadasu. Moram priznati da mi se, prima facie, ne sviđa smjer u kojem je krenuo Kiarostami. Također, čini mi se da ga nije naročito briga za moje mišljenje.
http://www.radiosarajevo.ba/novost/77084/sedmica-italijanskog-filma
Obično ne primjećujem greške u filmovima, ali u ovom mikrofon se vidio malte-ne u SVAKOJ sceni, ama baš SVAKOJ. Toliko je očito da u značajnoj mjeri uništava uživljavanje u radnju, naročito pri kraju gdje je patHos ostao u pokušaju.
sk7 from Daniel Gemko on Vimeo.
U saradnji sa Ambasadom Japana u Bosni i Hercegovini, 28. međunarodni festival "Sarajevska zima 2012" upriličit će od 22. do 28. februara Sedmicu japanskog filma u art kinu Kriterion.
Svi filmovi su na repertoaru u 18 sati, a ulaz je besplatan.
Raspored prikazivanja filmova
22. februar
*Vrelište
Naslov orginala: 3 tai 4 ekkusu jugatsu
Režija : Takeshi Kitano
Uloge: Ono Masahiko, Ishida Yuriko, Igawa Hisashu
Godina: 1990.
Trajanje: 96 minuta
Masaki je neuspješan igrač lokalnog tima i jednako nekoncentriran radnik na benzinskoj stanici.
Jednoga dana, svojim nemarom razljuti šefa yakuze…
23. februar
*Nasilni policajac
Naslov orginala: Sono otoko, kyobo ni tsuki
Režija: Takeshi Kitano
Uloge: Beat Takeshi, Ashikawa Makoto, Hakuryu
Godina: 1989.
Trajanje: 103 minute
Azuma je policajac starog kova sklon nasilju. Iako upozoren od strane novog šefa stanice, Azuma je nasilan koliko i svijet koji ga okružuje. Ipak, Azuma ima i nježnu stranu, brinući se sa bolesnu sestru i pomažući kolegama. Uloge protagoniste, kao i antagoniste tumači sam režiser.
24. februar
*Radite li one stvari?
Naslov orginala: Minna Yatteruka!
Režija: Takeshi Kitano
Uloge: Duncan, Shoji Kobayashi, Tetsuya Yuki
Godina: 1994.
Trajanje: 108 minuta
Seks je jedina stvar koju Asao ima na umu. Nastojeći da se dopadne ženama, prolazi niz avantura, od pokušaja da postane poznati glumac do učešća u okršaju bandi. Iznenada, prilazi mu nepoznati doktor sa namjerom da ga iskoristi u misterioznom eksperimentu koji uključuje nevidljivost…
25. februar
*Čovjek koji je izazvao vihor
Naslov orginala: Arashi o yobu otoko
Režija: Inoue Umetsugu
Uloge: Ishihara Yujiro, Aoyama Kyoji, Sayo Fukuko
Godina: 1957.
Trajanje: 100 minuta
Po izlasku iz zatvora Shoichi želi započeti muzičku karijeru, pokazujući veliki talenat….
Yujiro Ishihara, pokojni brat sadašnjeg guvernera Tokija, Shintaro Ishihare, tumači glavnu ulogu u ovome filmu. Film je jedan od predstavnika Sunčevog plemena, mlađe generacije 1950tih, poznate po hedonističkom načinu života.
26. februar
*Balada o Narayami
Naslov orginala: Narayama-bushi-ko
Režija: Shohei Imamura
Uloge: Ken Ogata, Sumiko Sakamoto, Takejo Aki
Godina: 1983.
Trajanje: 120 minuta
Orin planira put na planinu Naryama ove godine. Prema seoskom običaju, svako ko napuni 70 godina mora otići na planinu radi dobrobiti cijeloga sela ali i da dokaže svoju vjeru božanstvu ove planine. Svako ko ode u zimu, nikada se ne vraća…
Drama osvaja Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu 1983. godine.
27. februar
*Topli izvori Akitsu
Naslov orginala: Akitsu onsen
Režija: Yoshida Yoshishige
Uloge: Okada Mariko, Nagato Hiroyuki, Hidaka Sumiko
Godina: 1962.
Trajanje: 113 minuta
U ljeto 1945. godine, student Sushaku, nalazi se u najdubljem očaju. Njegova zemlja je upravo poražena u Drugom svjetskom ratu, a on sam pati od tuberkoloze. Od pokušaja samoubistva, spašava ga Shinko, čija je majka vlasnik toplica u udaljenom planinskom gradu Akitsu...
Film prikazuje društvo Japana u periodu između Drugog svjetskog rata i 1960tih, koje prolazi niz promjena.
28. februar
*Crveni rupčić
Naslov orginala: Akai hankachi
Režija: Masuda Toshio
Uloge: Ishihara Yujiro
Godina: 1964.
Trajanje: 98 minuta
Detektivi Mikami i Ishizuka progone osumnjičenika sa aktovkom. Nakon što ga udari kamion, osumnjičeni ostaje mrtav, no aktovka nestaje. Detektivi ispituju starca za obližnjim štandom, no on ne želi ništa reći. Mikami posjećuje starčevu kćerku Reiko i oni se zaljubljuju.
Četiri godine kasnije, Mikamo je radnik na gradilištu, a Ishizuka bogati biznismen, oženjen Reiko…
Film gledam fragmentarno sljedećih nekoliko sedmica. Par zapažanja, do sada (do 1:23:30 min.)
01:30 - lumina, prvi put
11:17 - lumina, drugi put
19:46 - lumina, treći put
20:07-37:08 - creatio ex nihilo
41:22 - prvi sugerisani element magijskog realizma
50:00 - stabilizacija narativa
54:30 - prvi eksplicitni element magijskog realizma
1:05:46 - prvi put jedan lik biva prozvan imenom
Ogled o "Torinskom konju"
http://www.sic.ba/wp-content/uploads/2011/12/sic-10.pdf
Nekad u ovo vrijeme prošle godine pogledao sam švedsku adaptaciju (http://screenandfury.blogger.ba/arhiva/2010/12/12/2644173) ovog bestsellera. Američka verzija djeluje mi vizuelno dopadljivije, sa dosta ranjivijim likovima, ali sa značajnim nedostatkom onog elementa bizarnosti koji je prvom filmu davao naročitu kvalitetu. Problem obje verzije, čini mi se, jeste što vrlo brzo bivaju užanrnjene (neologizam sedmice), te ne nude bilo kakvu značajniju kontemplaciju na pitanja zla, mržnje, korupcije ili licemjerstva, već se najvećim dijelom zadovoljavaju provjerenim formulama koje vode konačnu kreaciju u svojevrsnu banalnost.
P.S. na prikazivanju kojem sam prisustvovao jučer jedna brižna majka je dovela petero djece, sa prosjekom godina oko 6. Ne znam šta mi je bilo gore - gledati jednu od najpotresnijih scena seksualnog nasilja na filmu, ili razmišljati o toj djeci koja su zbog male visine odlučila sjesti u prvi red (tumačeći gestikulacije majke, čini mi se da im je govorila da spuste glave prilikom te scene...). Priznajem da sam bio na rubu da prije početka upozorim ženu na prirodu filma, ali nisam (zanimljiva paralela sa jednim razgovorom u filmu o "strahu od uvrede", koji je puno izraženiji u građanskim društvima od "straha od bola"). Nisam, jer sam smatrao da žena uistinu želi da djeca vide film - ko bi ih, inače, doveo da pogledaju "Muškarce koji mrze žene", i posjeo u prvi red. Ne znam šta su naučili iz ovog filma, jer ja nisam haman ništa.
Šta reći? Koju posluku porati?
Zvuk kao lik: tiho otkucavanje sata svezanog za volan, duboko brujanje motora dok u mraku čekaju prolazak policijskog automobila, škripa kožne rukavice dok stišće šaku, šuštanje ručnog primoporedajnika, naglo ubrzanje. To što se Badalamenti na cd-u piratske verzije s Cannesa pogrešno navodi kao kompozitor nije neprimjereno jer Refnov Los Angeles je i Lynchov - noar-an, transcedentalan, pomalo groteskan. Toj pažljivoj manufakturi atmosfere, gdje su likovi i radnja ugodno smješteni u B-kategoriju, najveći rizik predstavljala su Refnova, već klasična, krvoprolića, koja su, barem meni, bila raspršena, kontrolisana i, ako je uopće moguće tvrditi, smislena.
Da li je nastrano ne znam, ali zasigurno nije uobičajeno: u flertovanju sa izvjesnom osobom, koje je izmaklo kontroli, počeli smo se međusobno persirati. Kao mnogo što-šta drugo u mom životu, i to je ostalo u pokušaju, ali ta naša igra uloga, taj role-playing, za kojeg ću kasnije zaključiti da je bio moj Verfremdungseffekt koji sam namenuo tom poduhvatu osuđenom na propast, traje i danas kad god se sretnemo. Gledajući Kiarostamijevo sjajno novo ostvarenje po prvi put, nije sasvim lako protumačiti da li se likovi također igraju uloga, ili je karakterni rascjep do kojeg dolazi kasnije autorov metanarativni pokušaj oživotvorenja filozofske diskusije o kopijama i originalima, s početka filma. Zašto bi, uostalom, jedno isključivalo drugo? Svakako isti vrijedi pogledati iznova.
Oh, te radosti nepristrasnosti u savremenom američkom dokumentarnom filmu! (Iako se najveći dio američke filmske kritike ne bi složio, ja bih istakao da film ipak simulira nepristrasnost, te da se pozicija autora može jasno razaznati - sugestivnost sakralnih motiva, te posvećivanje izrazito velikog dijela filma (opravdanoj) demonizaciji pro-life strane i više su nego dovoljni argumenti o stanovištu autora; isto, međutim, filmu ne oduzima ništa od vrijednosti ili efektivnosti).
U dvo-i-po satnom, crno-bijelom, prikazu zbilje dubokog društvenog rascjepa oko pitanja pobačaja u američkom društvu devedesetih godina prošlog stoljeća, ne može se pronaći zadovoljavajuće razjašnjavanje filozofsko-etičke dileme, te se čini da su Chomski, Singer, Dershowitz i dr., likovi tek kolažnog karaktera. Radije, film predstavlja studiju militantnog kršćanskog fundamentalizma koji svoje pojavne oblike vidi u ubistvima na ulicama, bombaškim napadima na klinike, javnim stigmatizacijama pred kućama, egzekucijama snajperom doktora dok večeraju sa svojim porodicama etc. Ako se tome dodaju i eksplicitne scene procedure prekida trudnoće, te snimke raskomadanih dijelova fetusa, moramo zaključiti da se autor nije ustručavao u prikazu moralnih ponora obje strane (ipak, vidi uvod). Na žalost, iz svega ovoga najvećim dijelom isključena je žena, te umjesto učesnika rasprave, (p)ostaje njegov objekat. Upravo oni dijelovi koji razmatraju pitanje iz njene pozicije, razgovori sa Normom McCorvey, ženom čija je tužba Vrhovnom sudu SAD ozakonila pobačaj, a koja je vremenom postala vatreni zagovornik kriminalizacije abortusa, te naročito ženom sa samog kraja filma koju pratimo kroz proceduru prekida trudnoće - najpotresniji su, i najprosvjetljujući, dijelovi filma.
