{Title bloga}

12.01.2013.

Oh, by the way...

... THE END.

Objavio/la Plainview u 23:28, 0 komentar(a), print, #

31.12.2012.

U susret trinaestoj

Ovo je godina u kojoj sam pogledao najmanje filmova od kad brojim. Istina, uz +/- 3 filma, pogledao sam sve što me zanima (i, izgleda, i sve što vrijedi). Od onoga što sam mogao presabrati ove godine sam pročitao 47 knjiga, i još od dva puta toliko odustao. Od koje mi je sve to koristi? Parafrazirajući stihove o centralno-evropskoj vojnoj formaciji - od te [tvoje] [mirnodopske] [čitanije] velike fajde bilo nije...

Objavio/la Plainview u 18:13, 0 komentar(a), print, #

29.12.2012.

Oslo, 31. avgust (Trier, 2011) + impresionistički

"Ali, neće biti bolje", kaže glavni lik svom prijatelju, koji mu suprotstavlja neki nejasni optimizam. Prijatelj mu pripovijeda o svom frojdovskom uobičajenom nezadovoljstvu, da li da mu ukaže na to da posljednjih šest godina nije ubio ("ovo bi ti bio usud, svakako", čini se da hoće da kaže), ili pak tad vjerovatno već zna da svakom svojom rječju tek kupuje vrijeme koje je za prvog nepovratno isteklo, te ih troši nerazmišljajući o sadržaju. Film bi bio banalan da pripovijeda o wertherovskim mukama zbog kojih milioni tinejdžerki figurativno režu vene na blogovima. Radije, dramatizuje ono što bi se moglo okarakterisati kao ironijsko žaljenje neostvarenog uma. Djelo karakteriše nevjerovatna iskrenost koja tragediju čini opipljivijom, te u značajnoj mjeri iskupljuje našu pažnju kao tek tihih svjedoka jednog pada. Što bi kazao Faulknerov Quentin: "[J]a prolazno on to je najtužnija riječ od svih inače ništa nema na svijetu nema očaja sve do vremena nema čak ni vremena dok se ne može reći bilo je."

Objavio/la Plainview u 20:39, 1 komentar(a), print, #

25.12.2012.

Trivijaliziranje vizuelnog jezika

"Klip" i "Chronicle" su nedavno pogledani filmovi koji se igraju s elementima onog (tzv.) found-footage-žanra. Kažem igraju, jer nisam siguran kojeg đavola ta figura, ta kreativna odluka, taj, u krajnjem slučaju fazon, uopće treba da predstavlja u takvim filmovima. Vizuelni jezik koji dolazi s tom estetikom amateizma u tim filmovima nema integritet, jer je režiseru očito lakše da s vremena na vrijeme skače na objektivne kadrove, nego da pokušava da racionalizira sirovi materijal koji se nekim čudom sam namontirao. Dok drugi film posljednjim svojim kadrom sugeriše određeni prijenos agencije na kameru, te na neki način pokušava da se iskupi, za prvi mi općenito nije jasno šta je ta specifična kreativna odluka trebala da postigne. Glavni lik u tom filmu ne promišlja tu svoju snimku, ne gleda je, ne postavlja je na internet, ne bavi se njom ni na koji način, kao ni autorica filma (ne vidimo ni tako trivijalnu stvar kao što je mijenjanje baterije ili memorijske kartice). Tu kamera i snimka ne igraju baš nikakvu ulogu, osim one trivijalizirajuće, te predstavljaju samo smetnju inače solidnoj socijalnoj drami.

Objavio/la Plainview u 18:14, 0 komentar(a), print, #

20.12.2012.

(Dis)agreeing

Jedan od aforizama pripisanih Wittgensteinu - vjerovatno konstruisanih iz njegovih argumenata o privatnom jeziku; što me podsjeti da bih trebao ponovo prelistati "Filozofska istraživanja" - jeste da se ne možemo svađati ako se ne razumijemo. Čini mi se da su u istoj situaciji i kritičari - i u konačnici, svi tumači - koji se ne mogu neslagati oko neke činjenice, ukoliko je nisu na isti, ili dosta sličan način, razumjeli.

Čitam osvrt R. Eberta na film J. Loktev, "The Loneliest Planet". Općeniti zaključci o filmu su nam slični - nismo bili naročito impresionirani (istina, on vjerovatno još manje od mene, budući da sam ja filmu dao B-/B, a on **/****). Tokom dva sata film prati dvoje ljubavnika i njihovog vodića dok tumaraju prelijepim predjelima Gruzije. Čest vizuelni impresionizam u direktnoj je suprotnosti sa minimalizmom karakterizacije likova: pratimo njihove pokrete, pojedinačne geste, poglede. Tumačimo između redova, što bi se kazalo "u narodu". Međutim, ovo postaje naročio značajno nakon "događaja".

"Događaj" je izrazito kratak, sasvim neočekivan, i na prvu pomalo banalan. Ebert ga plastično notira pri samom kraju svog osvrta: "There is an extremely alarming encounter with a group of heavily armed people, perhaps members of an outlawed political group, that finally ends with the most ominous member relaxing and hugging Alex, as if forgiving him for being himself. Other events unfold [...]". Uz opis naoko trivijalnog ostatka radnje Ebert zaključuje: "All of this grows tiresome". Kako je moguće da Ebert nije shvatio poentu filma? Možda zato što se ključ filma sastoji u jednoj sceni; jednom trenutku u sceni. U opisu "događaja" ne zapaža njegov temeljni konstitutivni dio. Možda je negdje ubio tih pet-šest sekundi, negdje se osvrnuo, upozorio osobu pred sobom da ugasi mobitel, ili da se stiša, možda je ustao da bi dopustio nekome da prođe, a možda je tek pogledao na sat (dao nam je do znanja da ga je film smorio). Ili, najgore od svega, možda jednostavno nije shvatio značaj trenutka koji će mu ostatak filma, ili čitav film, ostaviti zauvijek zaključanim.

Budući da sam ja, haman, vidio ono što Ebert nije, u čemu se sastoji tačka našeg konsenzusa? Čini mi se da nas ovo vodi nekom Gettierovskom problemu tumačenja.

Objavio/la Plainview u 14:10, 0 komentar(a), print, #

17.12.2012.

Ka eskapističkoj eshatologiji

Svojevremeno - those were the years... - bio sam veliki obožavatelj "Gospodara prstenova". Mora da sam na sva tri filma odbio barem 2.5 dana života. Sada su mi se ogadili. Ne mogu ih smisliti, naročito treći dio: onu over-the-top ekstravaganzu, ono Legolasovo spuštanje niz surlu olifanta na Pelenorskim poljima, ono Frodino prenemaganje, ili jednostavno očite fluktuacije u kvaliteti naracije tog filma. Možda sam postao kritičniji gledalac filmova. Možda sam jednostavno postao cinik. Razlog iz kojeg ovo govorim jeste što se ne mogu natjerati da odem pogledati "Hobbita". Općenito više ne idem u kino, niti gledam filmove. Ne mogu, ne da mi se. Kad mi treba fix pogledam neki kratki, ili kakav dokumentarac. Neki dan sam se natjerao da odlegam prehvaljeni "Argo"; bolje da nisam. A dan sudnji se bliži...

Objavio/la Plainview u 00:55, 1 komentar(a), print, #

10.12.2012.

Ah, ta moralnost

Novi film Kathryn Bigelow, Zero Dark Thirty, čini se najozbiljnijim kandidatom za Oskara. Istovremeno - i prije zvaničnog "puštanja" u javnost - već je počeo izazivati kontroverze, naročito oko dvosmislene pozicije autorice i scenariste po pitanju mučenja. S tim u vezi dva zanimljiva članka:

Greenwald, Glenn (2012-12-10). "Zero Dark Thirty: new torture-glorifying film wins raves". The Guardian. Retrieved 10 December 2012.
O'Hair, Andrew (2012-12-01). "Is feminism worth defending with torture?". Salon. Retrieved 10 December 2012.

Objavio/la Plainview u 20:24, 4 komentar(a), print, #

23.06.2012.

Video esej

Objavio/la Plainview u 21:24, 0 komentar(a), print, #

21.06.2012.

SFF 2012

Viđeti:

1) Amour, Haneke
2) Beyond the Hills, Mungiu
3) The Loneliest Planet, Loktev
4) Holy Motors, Carax
5) Beasts of the Southern Wild, Zeitlin
6) Alpe, Lanthimos
7) Solondz, općenito
...
8) Djeca, Begić (ako bude đaba)

Objavio/la Plainview u 12:51, 2 komentar(a), print, #

19.06.2012.

Sjajna rasprava o "Caché" i Hanekeu općenito

Objavio/la Plainview u 22:38, 0 komentar(a), print, #

10.06.2012.

Prometheus (R. Scott, 2012) + impresionistički

Već od prvih kadrova praćenih melodijom koja neodoljivo podsjeća na onu iz Jurassic Parka, ili Indijane Jones, prepao sam se da bi Scott mogao propatiti od krize identiteta. U interviewu kojeg sam pogledao nedavno izjavio je da mu je cilj s filmom "to scare the shit out of people". Na trenutak sam pomislio da je ovo možda neki postmodernistički pristup (sci-fi) horrorskom žanru. Na žalost, ispostavilo se da je samo loš pristup. Film je nestrašan, neuzbudljiv, nezanimljiv, te jednostavno i neoprostivo - glup! Šteta, zaista.

Objavio/la Plainview u 12:41, 1 komentar(a), print, #

30.05.2012.

Haneke week continued

Poučan interview. "Das Weisse Band", u jednom trenutku, imao je i naziv "Desna ruka Boga": o konstruisanju apsolutističkih ideja, i o djeci koja na osnovu njih sude svojim roditeljima.