Theo Angelopoulos
RIP
 |
Otvori blog |  |
kritici ne zamjeram čak i kada se zbog oštrine za neko vrijeme rastavlja sa stvarnošću - W. Churchill
RIP
Dok se pirati hapse po megaupload-u ja skidam "A Separation" s neke, ultra spore, alternativne stranice. Better be worth it.
Ignorisati debilne amaterske efekte koji su interpolirani u pojedinim dijelovima od osobe koja je mislila da će na taj način "poboljšati" izvornu scenu filma
Ogled o "Torinskom konju"
http://www.sic.ba/wp-content/uploads/2011/12/sic-10.pdf
Već vidim naslove u novinama:
"Iran vs. Izrael vs. Njemačka"
Ukoliko Izrael pobjedi očekujem ulične demonstracije :P
Inače, lično sam navijao za "Torinskog konja", ali bilo je za očekivati da B. Tarr i nije njihov cup of tea
Od onoga što sam pogledao u prošloj godini, od čega sve i nije iz prošle godine... Osjećam da će #1, #3, #4 ići naniže, a #2 i #5 naviše, ako ikada budem imao priliku da te filmove vidim ponovo (not likely, jer bi ih volio pogledati u kinu - što neću doživjeti).
1. The Tree of Life (T. Malick)
2. A torinói ló (B. Tarr)
3. Copie conforme (A. Kiarostami)
4. J'ai tué ma mère (X. Dolan)
5. Melancholia (L. von Trier)
+
6. Bir Zamanlar Anadolu'da (N. Ceylan)
Nekad u ovo vrijeme prošle godine pogledao sam švedsku adaptaciju (http://screenandfury.blogger.ba/arhiva/2010/12/12/2644173) ovog bestsellera. Američka verzija djeluje mi vizuelno dopadljivije, sa dosta ranjivijim likovima, ali sa značajnim nedostatkom onog elementa bizarnosti koji je prvom filmu davao naročitu kvalitetu. Problem obje verzije, čini mi se, jeste što vrlo brzo bivaju užanrnjene (neologizam sedmice), te ne nude bilo kakvu značajniju kontemplaciju na pitanja zla, mržnje, korupcije ili licemjerstva, već se najvećim dijelom zadovoljavaju provjerenim formulama koje vode konačnu kreaciju u svojevrsnu banalnost.
P.S. na prikazivanju kojem sam prisustvovao jučer jedna brižna majka je dovela petero djece, sa prosjekom godina oko 6. Ne znam šta mi je bilo gore - gledati jednu od najpotresnijih scena seksualnog nasilja na filmu, ili razmišljati o toj djeci koja su zbog male visine odlučila sjesti u prvi red (tumačeći gestikulacije majke, čini mi se da im je govorila da spuste glave prilikom te scene...). Priznajem da sam bio na rubu da prije početka upozorim ženu na prirodu filma, ali nisam (zanimljiva paralela sa jednim razgovorom u filmu o "strahu od uvrede", koji je puno izraženiji u građanskim društvima od "straha od bola"). Nisam, jer sam smatrao da žena uistinu želi da djeca vide film - ko bi ih, inače, doveo da pogledaju "Muškarce koji mrze žene", i posjeo u prvi red. Ne znam šta su naučili iz ovog filma, jer ja nisam haman ništa.
Šta reći? Koju posluku porati?
Zvuk kao lik: tiho otkucavanje sata svezanog za volan, duboko brujanje motora dok u mraku čekaju prolazak policijskog automobila, škripa kožne rukavice dok stišće šaku, šuštanje ručnog primoporedajnika, naglo ubrzanje. To što se Badalamenti na cd-u piratske verzije s Cannesa pogrešno navodi kao kompozitor nije neprimjereno jer Refnov Los Angeles je i Lynchov - noar-an, transcedentalan, pomalo groteskan. Toj pažljivoj manufakturi atmosfere, gdje su likovi i radnja ugodno smješteni u B-kategoriju, najveći rizik predstavljala su Refnova, već klasična, krvoprolića, koja su, barem meni, bila raspršena, kontrolisana i, ako je uopće moguće tvrditi, smislena.
Da li je nastrano ne znam, ali zasigurno nije uobičajeno: u flertovanju sa izvjesnom osobom, koje je izmaklo kontroli, počeli smo se međusobno persirati. Kao mnogo što-šta drugo u mom životu, i to je ostalo u pokušaju, ali ta naša igra uloga, taj role-playing, za kojeg ću kasnije zaključiti da je bio moj Verfremdungseffekt koji sam namenuo tom poduhvatu osuđenom na propast, traje i danas kad god se sretnemo. Gledajući Kiarostamijevo sjajno novo ostvarenje po prvi put, nije sasvim lako protumačiti da li se likovi također igraju uloga, ili je karakterni rascjep do kojeg dolazi kasnije autorov metanarativni pokušaj oživotvorenja filozofske diskusije o kopijama i originalima, s početka filma. Zašto bi, uostalom, jedno isključivalo drugo? Svakako isti vrijedi pogledati iznova.
Oh, te radosti nepristrasnosti u savremenom američkom dokumentarnom filmu! (Iako se najveći dio američke filmske kritike ne bi složio, ja bih istakao da film ipak simulira nepristrasnost, te da se pozicija autora može jasno razaznati - sugestivnost sakralnih motiva, te posvećivanje izrazito velikog dijela filma (opravdanoj) demonizaciji pro-life strane i više su nego dovoljni argumenti o stanovištu autora; isto, međutim, filmu ne oduzima ništa od vrijednosti ili efektivnosti).
U dvo-i-po satnom, crno-bijelom, prikazu zbilje dubokog društvenog rascjepa oko pitanja pobačaja u američkom društvu devedesetih godina prošlog stoljeća, ne može se pronaći zadovoljavajuće razjašnjavanje filozofsko-etičke dileme, te se čini da su Chomski, Singer, Dershowitz i dr., likovi tek kolažnog karaktera. Radije, film predstavlja studiju militantnog kršćanskog fundamentalizma koji svoje pojavne oblike vidi u ubistvima na ulicama, bombaškim napadima na klinike, javnim stigmatizacijama pred kućama, egzekucijama snajperom doktora dok večeraju sa svojim porodicama etc. Ako se tome dodaju i eksplicitne scene procedure prekida trudnoće, te snimke raskomadanih dijelova fetusa, moramo zaključiti da se autor nije ustručavao u prikazu moralnih ponora obje strane (ipak, vidi uvod). Na žalost, iz svega ovoga najvećim dijelom isključena je žena, te umjesto učesnika rasprave, (p)ostaje njegov objekat. Upravo oni dijelovi koji razmatraju pitanje iz njene pozicije, razgovori sa Normom McCorvey, ženom čija je tužba Vrhovnom sudu SAD ozakonila pobačaj, a koja je vremenom postala vatreni zagovornik kriminalizacije abortusa, te naročito ženom sa samog kraja filma koju pratimo kroz proceduru prekida trudnoće - najpotresniji su, i najprosvjetljujući, dijelovi filma.
Svi oslijepe, osim jedne. Ako bi izvršio perverznu inverziju pa cijenio (nepročitani) izvornik po adaptaciji, neminovno bi zaključio da se Saramago u konceptu nije naročito osilio. Poigravanje sa mukama hobzijanskog prirodnog stanja u Meirellesovom doslovnom i ograničenom prikazu čini Saramagov samo-održivi svijet/parabolu (ako bi istom ponudio korist sumnje) nevjerovatnom i u konačnici praznom od bilo kakvih naročitih spoznaja.
Jacobsove vizuelne transpozicije su banalne, dok je Monticelli od Coetzee-ovske skalpelski precizne, ali isto toliko prodorne proze napravila tek bez-kontekstualnu čitulju na muško-ženske teme. Malkovich, iako uspjeva utjeloviti prikaz kranje impotencije (što će reći kanališe svoju karakternu osobinu), od lika u pokušaju ne uspjeva oživotvoriti čovjeka. Jedini ekskulpirajući element je Haines koja maestralno izbjegava beskonačni potencijal patetike.
